Nakon što je uzimao novo auto, Toše ga je obavezno prvo blagoslovio svetom vodom, a zatim ga je vozio kući, sjećaju se najbliži

Manastir Sveto Preobraženje, neodsanjan Tošin san bilo je najdraže Tošino mjesto. Njegova najveća želja.Mjesto odakle se prostire pogled na cijelu Makedoniju - na Karadžicu, Jakupicu, Bistru, Cer, Solunsku Glavu, Pelagoniju...A tamo, zaboravljate na hladnoću i vjetar koji brišu.
Bio je tu i četiri dana prije tragičnog događaja, kada je Balkan i šire zavio u crno. Kao i obično, došao je s društvom, sa "Tuaregom". U suštini, jedan od obaveznih rituala mu je bio da se sa svakim novim džipom prvo popne da manastira. Tati Nikoli je govorio: "Čale, ajde da odemo do gore, za sefte" i - odmah se išlo. Potom su uzimali svetu vodu iz česmi, ali "glavno" prskanje vozila bilo je sa manastirskom vodom. Nakon toga džip odvozi kući.
Inicijativa za obnavljanje manastira, koji datira između 11 i 13 stoljeća, stara je dvadeset godina, ali u izgradnji, kao i veliki broj Kruševljana, pomagala je i porodica Proeski koja je među prvim inicijatorima. Još kao djetešce, Toše je pomagao majstorima, gurao je kolica za cement, padao je, raskrvario koljena, ali bio je uporan. Vjera u Boga, kao što pričaju njegovi najbliži, posebno je bila izražena.
"Toše je već bio na nebu, rukama je krenuo ka Bogu, dok je bio na zemlji", pričaju. Njegov stric Anastas kaže da njegov brat Nikola, kada govori o svom sinu, zna da kaže:"Svi smo mi vjernici, mnogo veliki, ali Toše je bio veoma. Ni pješke ni vozilom nije išao bez Boga, bez da se ne prekrsti. I nismo ga nikada ispratili bez Boga..."

Građevinski radovi na crkvi i manastirskom kompleksu koji ima 16 soba, trpezariju i kuhinju, već su pri kraju. Toše je želio da manastir vidi gotov, u punom sjaju. Bio je presretan kada je Sašo Ilioski, jedan od ljudi koji su stalno radili u manastiru, napravio dubok iskop za smještanje rezervoara za vodu. Izvor je iznad Deni-Kamena, rtića na koje se Toše penjao i počinjao da pjeva. Koliko ga je držao glas, da ga čuje Makedonija.
I u crkvu i u manastir ulazio je uvijek na isti način. Zaustavit će se ispred kamena na zidu s desne strane ulaza, dodirnut će ga rukom, prekrstit će se i pomoliti. Ono čega se pridžavao posebno je napominjao: "Pazite, u crkvu ulazite desnom nogom". A unutra, kao što i sam kaže u jednom TV-zapisu: "Tu sam našao svoj mir. Znam da ću nakon svega na kraju tu završiti". Ova rečenica je ostala velika zagonetka svima. Njegov stric priča da i njegovi najmiliji, otac Nikola, majka Dominika i sestra Dori, nerijetko na svakom odlasku na njegov grob pitaju ga - da li je naslućivao kraj, da li su to bile nekakve poruke, šta je želio da im kaže...Odgovora - nema.

Njegov tata je, kaže Tome Petrovski, blizak susjed, prijatelj i član Inicijativnog odbora, maštao da se napravi trpezarija u manastiru. Tu je zamišljao svadbu svog miljenika. Sada, Nikola se na dva-tri dana penje do manastira. Desi se da tamo i prespava. U sobi u kojoj je i Toše spavao. Prošli put, kaže njegov brat Anastas, sanjao je sina: "Toše se pojavio, ocu je dopustio da ga poljubi u lijevi obraz i nestao automobilom. Pružio mu je ruku da ga dohvati, ali nestao je..."
Kada je govorio o izgradnji manastirskog kompleksa, Toši je bilo prioritetno nekoliko poslova - izgradnja puta ( govori se o jos 4 kilometra), postavljanje ikonostasa, fresko-životopis, stavljanje krsta na hrid nazvan Bela Voda, s kojeg se vidi REK "Bitola". Njegova želja da krst bude visok 33,5 metara, broj koji simbolizira godine Hristosa, jako brzo će biti ispunjena. Izrađuje se i ikonostas. Onakav kao što se dogovorio sa svojim ocem Nikolom. Kažu da je Nikola insistirao da ikonostas bude od metar, zato što "...mjesto je visoko, drvo će 'ići' stotinu godina, zatim će propadati..." Njegvi najbliži se prisjećaju da se Toše suglasio i rekao: "Dobro, čale, neka bude od metar. Trajnije je".
U prilepskom Mermerskom kombinatu za ikonostas su odabrani najljepši dijelovi "sivac". Izradio ga je poznati majstor Milan Rakočević iz susjedne Srbije, Koji je radio i ikonostas u ohridskoj "Svetoj Sofiji". Imat će dimenzije 11 naprema 3,5 metara, a biti će gotov za osam-devet mjeseci. Ko ce izraditi fresko-životopis još uvijek se ne zna. Ali sigurno je da će se odabrati najbolji majstori. Svoje mjesto u hramu će imati i četiri ikone koje je Nikola Proeski izradio na staklu.

Kamen na zidu kod ulaza kojeg je ljubio, na ulasku i izlasku iz hrama
Preklani, na Sveto Preobraženje, spominje Tome Petrovski, Toše je od srca, kao što je sao on znao, otpjevao "Zajdi, zajdi" i "Majka na Marika dumaše(razmišlja)"..."nije mogao da prođe Veligdan ili Božić da ne ode Toše do manastira. I da je bio snijeg od dva metra, on se snalazio. A kada je bilo lijepo vrijeme - tada eto ga sa džipom, iznenadit će i nas i majstore. Ponekad, znao je i sa biciklom da se popne do manastira" kroz suze priča Tome.
Posljednja donacija koju je Toše dao za manastir bila je 6.000 eura. Prethodno, od humanitarnog koncerta koji je napravio s kolegama u Ohridu, za ovaj cilj sabrao je 10.000 eura. Pomagao je na svakakve načine. Nijedan posao mu nije teško padao. Zajedno sa svojim bratuncetom Toše je, posljednje ljeto nakon ponoći sabrao drugare iz kafića da istovaraju cement. Stiglo je oko stotinu vreća i moralo ih je istovariti. Balkanska megazvijezda im je dodavala vreće s kamiona.
Uvijek nasmijan i pozitivan. Nije bilo čovjeka kojemu nije dao ruku, tako ga opisuje njegov sugrađanin Sašo Ilioski, koji pomaže na manastiru. Njegovi najbliži, pak, stalno ponavljaju da je Toše mnogo volio život. Svojoj majci je stalno govorio: "Majče, što je život lijep". Jednostavno, momak koji je nesebično davao svima ljubav..